субота, 29. јул 2017.

Kombo #24



Written by: Antonio J.

Serbian band “The Father of Serpents” sounds like “Paradise Lost” on its best days and that is just a top of the hill, trust me. What we can hear on “Age of Damnation” is the perfect blend of the doom and gothic metal, where this sextet brilliantly shows that their other influences (“My Dying Bride”, “Saturnus”) gave them some cool ideas to paint their own canvas. I admit that it’s damn hard not to compare them with previously mentioned bands, but we are not talking about some simple copying or paying a tribute to that sound, no sir. For the first official release, this is a perfectly done job. 9/10.

SinnerAngel” from Colombia are playing some sort of melodic black metal, which sounds fine to me. It’s not something extraordinary, but it’s quite satisfying. I must say that it’s nice to hear this kind of music, unspoiled from the modern trends in the metal nowadays. “Sinister Decálogo” has everything that you crave for: melodic riffs, good solo parts and harsh-like vocals (with lyrics sung in Spanish) that fits very well with the music. 9/10.

It’s quite popular among newer bands to mix different subgenres in their music. It seems that Finnish “Nemecic” are trying not just to keep the step with their colleagues, but to lead the way. It’s good to hear bits of melodeath, melogroove and modern metal on “The Deathcantation”, but it’s even better when you find out that that this blend is not some cheap generic product for the post-NU generation. You should give a chance to this bend, so play this record a couple of times on your player. 8/10.

Nightstop” is the electro pop / synthwave instrumental band from Finland. Their album “Dancing Killer” reminds me of the times when I was just a kid: it has that 80’s thrillers’ spirit which I don’t like very much. But, in this case, it is doing its role just fine. The first time I listened to this record, I thought about “Wolf Among Us”, an excellent video game which has music similar to this one, with that dark, almost grim tone despite all that cheerful facade. If you like to hear something that is completely different from your favorite tunes, this is a very good choice. 8/10.

субота, 22. јул 2017.

Kombo #23

Piše: Antonio J.

Ruski Bелиар sviraju zanimljivu kombinaciju simfoničnog black i death metala. Iako bi trebalo malo više da porade na produkciji, prošlogodišnji album, „Сквозь века“, je itekako interesantan za čuti. Doduše, na ovom izdanju nema ničega vanserijskog, te će biti najinteresantniji fanovima brzog i poletnog blekeraja sa podosta klavijatura u pozadini. Ono što mi se posebno svidelo je to što su tekstovi na ruskom jeziku, što daje solidnu dozu egzotike samoj muzici. Vredi preslušati. 7,5/10.

Dig Me No Grave“, takođe iz Rusije, su jedan u nizu death metal bendova koji traže svoje mesto pod suncem. Nisu loši, ali nisu ni nešto preterano odmakli od svojih korena. Tokom celog trajanja demo albuma „From Past Aeons“ sam imao osećaj kao da slušam rifove pokupljene sa različitih izdanja „Cannibal Corpsea“ implementiranih u nove pesme, samo smorijeg tempa. Između kopije i originala ću uvek izabrati original. 5/10.

Kompilacija „Dead Eyes Stench of Death“ nemačkog one-man benda „Macabre Demise“ nam nudi bazični brutal death metal koji ima par zanimljivih trenutaka, ali koji uopšte nisu dovoljni da se češće latite njegovog preslušavanja. Zamorno izdanje koje najvećim delom ostavlja utisak usiljenosti i repetativnosti. 3/10.

Finski „Funeralglade“ su melodic death metal bend starog kova. Stoga nemojte očekivati bilo kakav moderan zvuk, već samo čvršće rifove podržane jakom ritam sekcijom i dubljim growlom. Ne libe se ubacivanja onih veselih melodija po kojima je finska melodeath scena poznata, kao ni povremenih klavijaturnih i akustičnih deonica. Oni koji su navikli na ono što noviji „Soilwork“ rade (na primer), ovde neće pronaći ni delić toga. Stoga je mini album „May the Funeral Begin“ odličan početni korak. Mesta za napredak svakako ima, što je sasvim normalno. Malo skromnija (sirovija) produkcija takođe nije naškodila samim pesmama, naprotiv – dala im je određeni šmek. 9/10.

Zbog uvodne numere na albumu „Ouroboros“ sam pomislio da su „Godhead Machinery“ doom metal bend. Međutim, već sledeća pesma me je potpuno razuverila: ovi Šveđani kombinuju prog, death i black metal sa malo symphoa i to na veoma dobar način. Muzici i idejama sa pomalo avangardnog pristupa nemam šta zameriti – sve je dobro osmišljeno i odsvirano, a ni vokalima nisam našao mane. I više nego zanimljivo izdanje koje je kao celina potpuno. 8/10.

среда, 05. јул 2017.

Kombo #22





Piše: Antonio J.

Petrovački "Straight Up" su pre nekoliko dana objavili svoj debi album, nazvan jednostavno "Straight Up". Ono u čemu sam imao prilike da uživam se najprostije može opisati kao miks repkora, metala i NU-a. U samom zvuku se mogu čuti uticaji ponajviše "Korna" i "Limp Bizkita", ima tu i "Biohazarda", "Slipknota", a ono što se meni najviše svidelo je to što su me podsetili na prva dva albuma švedskih "Headplate". Pesme su i na srpskom i na engelskom, vokali idu od čistih, preko growlovanja, pa sve do tipičnih ritmičnih (reperskih/hoperskih). Sa idejne, izvedbene i produkcijske strane nemam nikakvih zamerki. Nenametljivo izdanje, ali veoma kvalitetno. 9/10.

"Worthless" je jedan od najboljih death metal bendova koje sam otkrio ove godine. Ova finska ekipica veoma dobro zna kako da napravi izdanje kojim se kupuje poveća grupa fanova dotičnog žanra. Ljubitelji "Gorefesta", "Minushumana", "Entombeda" i "Dismembera" će biti zadovoljni onim što se na albumu "Grim Catharsis" može čuti. Pesme su uglovnom srednjeg tempa, ali ima i onih umereno brzih. Dakle, klimanje glavom i davanje tempa stopalom su zagarantovani. Samo, pazite da se ne zanesete previše, pogotovo ako album slušate putem mobilnog dok ste u gradskom prevozu. 10/10.

"Vintersorg" nikada do sada nije imao loše izdanje, a tako će, izgleda, biti i u budućnosti. "Till Fjalls del II" donosi nastavak svega što je bend radio od albuma "The Focusing Blur" iz 2007. godine. Usuđujem se reći da je upravo izdanjem nađena prava formula koja uspešno uklapa duh prvih albuma sa tehničkim i stilskim napretkom na potonjim izdanjima. Produkcija je, standardno, predobra. Andersov vokal smatram jednim od najkarekterističnijih u metal svetu, rame uz rame sa Vorteksovim. Ako volite miks melodičnog epskog pagan-folka, black i prog metala i ako vam pritom ne smeta što pesme nisu ispevane na engleskom jeziku, onda vam itekeko preporučujem ovo izdanje. 10/10.

Kada prvi put čujete "Æther Realm", pomislićete da dolaze iz neke finske ledare. No, ovaj folk/melodeath bend dolazi iz Grinvila u SAD-u, a "Tarot" im je drugi album po redu. Muzički podsećaju na novije radove (čuda mi, čuda) "Eternal Tears of Sorrow", s tim što su daleko od pukog kopiranja, već nose svoj pečat. Iskren da budem, nekome ko se tek upoznaje sa ovakvim zvukom bih ovaj bend naveo kao odličan izbor, možda i najviše zbog toga što u svojoj muzici imaju pregršt veselih melodija. 8,5/10.

Melodični doom/death metal koji "Evadne" izvode je takav da baš i ne može kupiti ljude koji nisu fanovi navedenog podžanra. Ima onih koji vole samo neku (nazovimo to kao) srednju fazu "Paradise Losta" ili albume od "My Dying Bride" koji nemaju growl vokale, ali generalno ne slušaju ništa drugo od bendova sličnog usmerenja. "A Mother Named Death" nije za takvu grupu ljudi, već za sve one koji vole sporu i tešku muziku ispunjenu melanholičnim melodijama i mračnom klavijaturnim deonicama. Ovaj album je daleko od epohalnog: poseduje sve ono što je veliki broj bendova odavno odsvirao, ali je i pored toga veoma prijatan za preslušati. 7/10.

Austrijski "Infected Chaos" me stilski potsećaju na "Vomitory", što je u samom startu plus. Ima tu i malo "Blood Red Throne", "The Wretched End" i, čini mi se (teških za izbegnuti), geterburških caka i finesa. Brzo, oštro, melodično i zarazno. Nije melodeath u pitanju, ako vas kojim slučajem ovo "melodično" u prethodnoj rečenici buni. Sve u svemu: album "The Wake of Ares" kida! Nije baš za maksimalnu ocenu, ali nekih bitnih zamerki nemam. 8/10.

Slučajno saznah da "Seether" imaju novi album. Ovi južnoafrički post-grandžeri na ovogodišnjem izdanju "Poison the Parish" nude apsolutno isto ono što nude od svog osnivanja. Njihova muzika ni za pedalj nije idejno napredovala od stila po kom su prepoznatljivi. Naravno, imaju oni veoma, veoma dobrih pesama u svom opusu, kao i albuma, da ne grešim dušu. Ali, problem u tome što je većina njihove diskografije ispunjena izdanjima koji imaju pet ili šest odličnih numera, par onih osrednjih i gomilu filera za koje im je najverovatnije bilo žao da ih ne iskoriste. Da se razumemo, svako njihovo izdanje je slušljivo, ali upravo te pesme koje sam nazvao filerima učine da užitak bude nepotpun. Ipak, ne sumnjam da će hardkor fanovi biti prezadovoljni. 7/10.

"Stone Sour" i dalje imaju vatre u sebi, ali je itekako očigledno da su prethodnim duplim albumom "House of Gold and Bones" lestvicu postavili previše visoko. Previše je očigledno da ovogodišnjim "Hydrograd" pokušavaju da dokažu (i sebi i drugima) da se nisu solidno ispucali i da će im trebati još dosta vremena da osmisle nešto što će zaseniti malopre pomenuto duplo izdanje. Da li je ovo loš album? Generalno - nije. Da li je to i dalje "Stone Sour"? Jeste. Da li bih ga preporučio nekome ko još nije imao prilike da čuje ovaj bend? Apsolutno ne. Ovo je skup recikliranih ideja sa kvalitetnom šminkom koji se pod odrednicom "album" objavljuju kako bi se ispunile obaveze iz ugovora sa izdavačem od kog bend želi da pobegne. Kao što sam napisao: album generalno nije loš (nekoliko pesama je zaista predobro), ali to jednostavno nije to. 6/10.