четвртак, 28. децембар 2017.

Kombo #34

Piše: Peđa Eraković. 
Párodos: Catharsis
Pošto neću kriti da poprilično volim i mejnstrim metal zvuk modernih mladih bendova sa obe strane bare, poprilično mi je leglo da prvi put za ovaj blog presušavam upravo progresivce iz Salerna (Italija). Intro je nagoveštavao nešto lošiju produkciju, međutim od prve stvari na albumu (Space Omega) jasno se pravi šlagvort za ovo utegnuto izdanje, kako produkcijski, tako i muzički. Refreni su pevljivi i „radio friendly“, dok gotovo svaka stvar ima tipične black metal deonice. Sve to povezuju i primese simfonijskog metala koji doprinose da sve zajedno to čini poprilično avangardni zvuk, kako se bend inače i deklariše. Pesme naizgled počinju jednolično i kada bi se slušalo na preskok, moglo bi se reći da zalazi u monotonost, ali progresija prema drugoj polovini, a posebno na kraju svake pesme, čini najjaču stranu ovog benda, pa se tako „Black Cross“ završava odličnom, iako sporijom, vrlo prijemčivom solažom, dok „Evocazione“ finišira sprinterski, uz precizan double-kick bubnjara koji mi se čini jačom stranom ovog benda. I vokali su vrlo dobri. Ono što mi je donekle nedostajalo su nešto komplikovaniji rifovi, koji bi, priznajem, možda odudarali od celokupne atmosfere, ali u par pesama je svakako bilo prostora za tako nešto, jer se kroz gore pomenutu solažu jasno videlo da umeća ne nedostaje. Vratiću im se ponovo, makar zbog par pomenutih pesama. 7/10.

Scars of Solitude: Deformation
A, iz Finske malo melanholičnog metala. Jesam li rekao melodičnog? Da, melanholičnog. Kako se od Finaca i očekuje, muziciranje je na najvišem mogućem nivou, rifovi efektni, solaže bez greške, vokal odličan. Nisam tokom slušanja mogao da se otmem utisku da slušam HIM na steroidima (muzički). Pa čak i ne sa previše steroida, neke deonice su kao preslikani HIM, ali sa pevačem koji ipak peva znatno više tonove, a ne libi se da na momente sve preraste u skriming vokale. Zamerka kod većine pesama je odlazak u melanholiju kako odmiče, što je možda povremeno i nameran kontrast sjajnom uvodu u gotovo svaku stvar (mada je outro za „I remain Here“ jednostavan a efektan, ne traje predugo, taman da čovek da poželi da ponovo presluša). Izdanje koje možete pustiti i kolegama na poslu, a da vas ne napadnu kako ih maltretirate. Najviše mi se dopala pesma „Deformation Fool“, koja žanrovski najviše odstupa, tj. muzički najviše liči na neku kvalitetnu metalcore stvar, ali bez skriminga, što govori da možda ovaj bend treba češće da pravi izlete u druge žanrove, ili da jednostavno nisam za finsku melanholiju predstavljenu na ovaj način. Neopterećujuće izdanje svakako, ali pored ubacivanja neočekivanog breakdowna u sred balade (Emotional Graveyard), nema mnogo toga previše pamtljivog i novog. 6/10.

Torchia: Of Curses and Grief
Još jedan finski bend, ali ovaj put nešto svojstvenije ovim hladnim severnjacima. U pitanju je melodični death metal, a intro za album je ritual isterivanja đavola, što se perfektno uklapa u ono što nekoliko trenutaka kasnije sledi (mada je prva stvar prekratka, a možda i najslabija). Brzi rifovi, dovoljno kompleksni i različiti da nijednog trenutka ne dosade i da teraju da tokom preslušavanja albuma čekirate dugme „repeat“. Klimanje glavom se ne može obuzdati gotovo ni u jednom trenutku, osim tokom povremenih akustičnih deonica. Prepoznaje se uticaj komšija iz Švedske, posebno ranijih radova In Flames-a, što nikako ne može da smeta. Ono što se lako primeti odmah je da se pesme savršeno nadovezuju jedna na drugu, u par navrata „outro“ jedne se fino pretoči u „intro“ naredne. Najjači adut albuma je to što je svaka sledeća pesma bolja od prethodne, nešto što kod većine drugih uglavnom bude zamerka. I pri kraju su pesme prekratke, ta evrovizijska trajanja nečega što ima potencijal da bude epično možda jedino umanjuje moćnost ovog albuma. Preporuka da se u cugu presluša duplo, nećete zažaliti. 8/10.

Руины вечности: Шёпот забытых холмов
Selimo se u Rusiju, gde i ostajemo. Poslednji album benda čiji ću naziv, kao i albuma, biti slobodan da prevodim, donosi jako zanimljivu mešavinu različitih žanrova, ali i zvukova koji doprinose atmosferi. Ruine večnosti, inače trio, na poslednjem albumu „Šapat zaboravljenih brda“ ima i nekoliko gostujućih muzičara. Pored tipičnih death metal rifova, sa povremenim doom deonicama, prisutni su različiti instrumenti, kao što su klavir, violine, čela, a u par navrata mi se učinilo da čujem i harfu. Kroz sve se provlači i ženski pozadinski vokal. Verujem da to nije sve, ali suština je da sve doprinusi autentičnom zvuku koji uspeva da slušaoca odvede u ruska brda, pa ako ste sposobni da maštate, poprilično i zaplaši. Zvuk koji možete očekivati bi najbolje razumeli gejmeri koji su odigrali Vičera „Trojku“. Zamislite metal verziju pozadinske muzike sa violinama kada se prvi put susrećete sa šumskim vešticama. To je to. Čak su i veštice tu, iako nemam pojma da li se u tekstovima pominju, toliko ipak nisam slobodan da prevodim. Čitavo izdanje bi savršeno funkcionisalo kao prateća muzika uz filmsko/gejmersko makljanje sa kojekakvim karakondžulama iz slovenske mitologije. Muzički je sve na nivou, dobro producirano, posebno sam stekao utisak da je bubnjar vanserijski, iako je tempo i žanr takav da se ne može posebno istaći i razmahati. Ne bih nijednu pesmu posebno istakao, jer najbolje funkcioniše kao celina. Album vredi poslušati, slušati, mada nije osmišljen da se dopadne svakome. Ali ideja i rezultat - pun pogodak. 8/10.

Стахановцы: Ништяк
Ovde već neću biti slobodan da prevodim, jer nemam pojma. Prvi utisak je da je neobično bilo čuti ruski jezik u nečemu što počinje toliko svojstveno klasičnim američkim speed i thrash metal bendovima. Međutim, već tokom prve pesme, tako nešto se prihvati. Rifovi su brzi, efektni, sve što se od jednog thrash metal benda može očekivati. Začinjeno je sve to sa zanimljivim rešenjima tokom refrena, neprimetnim prelazima i promenema ritma da sve ne bi bila kopija Sleje. Već od druge pesme primetan je i uticaj još jedne braće - brazilske Sepulture, ali uz odsustvo bilo kakvih nacionalnih instrumenata. Стахановцы vole za sebe da kažu da su rudarski treš metal (opet, ako išta razumem kako treba), pa mnoge pesme počinju ritmom koji može da se uklopi u usklađeno naizmenično udaranje rudarskih alatki u stene (ne onako odvratno sporo kao u spotu za Sonne od Ramštajna). Nešto su sporiji od najpoznatijih predstavnika žanra, ali to ni najmanje ne smeta. „Гонки на вагонетках“ i „Пост Шахткор“ su uz uvodnu „Час испытания“ pesme koje su se istakle, a zanimljivo je da su prve dve bonus numere. Ili nije zanimljivo, jer je sve češće praksa da su uvodna i bonus pesme najbolje. Doduše, ovde ostatak albuma ne zaostaje previše. Znači čistokrvno, sirovo thrash metal izdanje, bez previše eksperimenata. Ko je ljubitelj žanra, ne treba da propusti ovaj album, ostalima može biti pomalo dosadno za u cugu, pa je dovoljno da prvo čekiraju preporučenu trojku. 7/10.

Темнолесье: Сказания
Ne želim da počinjem od vizuelnog aspekta jer bi ovo trebalo da je reslušavanje albuma, ali ovde moram. Kada najpre vidite pevača ovog benda, tipičan plavokosi Rus, uvek u narodnoj nošnji, prvo vam deluje da će zaigrati ruski nacionalni ples. Ako njihov spot pustite bez zvuka, pomislićete da peva folk, jer nežno cupka u mestu i gestikulira rukama i poput nekih srpskih narodnih pevača. Tu je i pevačica koja u dugoj beloj haljini i s cvetom u kosi takođe peva i scenu čini vizuelno dopadljivijom. Ostatak benda izgleda kao da nežno svira, a instrumente drže na način kako bi članovi
Garavog sokaka to činili. Ne sudite knjizi po koricama. Tamnolesje se deklarišu kao slovenski metal. To je prvo dizanje obrve, jer ne deluje kao da ovo dvoje mogu imati ikakve veze s metalom. Kada najzad poslušate, zaista se dobija izvorni način pevanja. Izvorni dark metal, recimo. Pevačev stil varira od pesme do pesme, pa se sve zajedno može svrstati u neku vrstu melodičnog folk death metala sa varijacijama. Vrlo interesantan i slobodan pristup, muzički prilično dobar, najbolje se sa poznatijim bendovima može uporediti sa ranijim albumima Epike, kada su bili poprilično mračniji, s tim da u Tamnolesju važniju ulogu ima muški vokal i skloniji su eksperimentisanju. Tu su i narodni instrumenti, sveprisutnost ruskog folklora, pa se svakako dobija unikat koji bi trebalo poslušati. Lično mi i pored ubacivanja neočekivanog, sve postane predvidivo posle nekoliko pesama, ali je sve u svemu više nego zanimljivo. Najsvetlija tačka (haha, najsvetlija) je poslednja pesma „Былина“. Belina? U tom slučaju - haha, belina. Da zaokruži ovaj mračni pristup ruskom folkloru. 6/10.

среда, 27. децембар 2017.

Knjiga majstora / Poslednji ratnik

Piše: Radoslav B. Chugaly

Pre izvesnog vremena sam ovde govorio o savremenoj ruskoj kinematografiji. Nisam imao previše pohvalnih reči, retko nešto opisujem hvalospevima jer ne osećam potrebu da neplaćeno reklamiram bilo koga, a staram se da svoje reči svedem na realnu meru. No, u slučaju koprodukcije ruske kinematografije sa Dizinjevom moram se izdvojiti iz standardnih mera za obe.
Negde su se poigrali Rusi sa Diznijem, otprilike veoma uspešno, pa uklopili svoje viđenje dobrog filma i odlične bajke sa američkim blokbaster mekdonalds KFC brzim pohovanjem. Rezultat je pre himera nego kiborg, uspešno dete dvoje roditelja različitih vrsta. Od tri pokušaja, nama su trenutno (koliko ja znam) dostupna dva odlična proizvoda te saradnje – nezavisna međusobno, tako da nije nužno da pratite godinu nastanka.
Prvi, prema starini, je Knjiga majstora – klasična ruska bajka o kamenom cvetu, čak je i pravljena po motivima te bajke. Štaviše, komadić informacije do kojeg vodi ovaj naziv je veoma interesantan. Prva ekranizovana verzija ove bajke je napravljena krajem četrdesetih godina pomoću kolor filmova koje je sovjetska vojska zaplenila od nacista i predstavlja prvi sovjetski kolor film. Kasnije je stvoren i parfem pod istim imenom za koji je ambalažu dizajnirao veliki Kazimir Maljevič, ali to prosečnog filmofila neće mnogo zanimati. Ono što hoće, jeste činjenica da je CGI odličan, savršeno uklopljen u priču i ne dominira scenom kako je to uobičajeno u holivudskim žvakama za oči, ali sama priča je klasično ruski haotična i prekoredna.

Neke stvari se podrazumevaju kao opšta kultura, neke se previše objašnjavaju, ali generalno se sve na kraju shvati uz dosta humora i klasičan ruski hepiend za sve, pa čak i zlikovce. Starijim ljubiteljima posleratnog sovjetskog filma naročito će se dopasti kraj filma, odrađen na način kako su sve ekranizovane ruske bajke dovršavane. Neću da kažem kako, sačekajte do kraja.
No, to je samo starija varijanta. Ovogodišnja saradnja te dve produkcije donela nam je ono što sam i očekivao kao pravi blagoslov pred sam kraj filmske godine. Neću vam linkovati IMDB adresu filma nego trejler, kao i u prethodnom prikazu – Poslednji ratnik, prava pravcata ruska bajka. Obećavao je uživanje, a film ga je i dostavio. Prepun suptilnog i ne toliko suptilnog humora, odlična priča i još bolja ekranizacija. Sve što Dizni može da ponudi, ali uz dobru ideju i fenomenalnu izvedbu. Da ne pominjem totalni promašaj “onog” filma koji smo svi čekali kao sveže jaje od dobre koke, a dobili mućak.
Ukratko, da presečem: ako imate decu ili ih još čuvate u sebi iako ste odrasli, ova dva predloga su odličan kombo za četiri sata fenomenalne zabave, opuštanja, uživanja i smeha. Iskokajte dosta kokica, kupite sokove i spremite grickalice, ali izbegnite kokakolu jer ovde nema Amerike. Ovde je samo ruska bajka i slovenska duša. Nećete se pokajati, obećavam.

недеља, 24. децембар 2017.

Kombo #33

Piše: Desya Lovorov

Hundred Year Old Man: Black Fire
Britanski doom/sludge nikad nije zvučao bolje! HYOM me je oduševio prvenstveno svojom "zagrobnom" mirnoćom, a sviđa mi se i gitarski rad. Atmosfera veoma kratkog EP-ja "Black Fire" je masivna i pogodna za slušanje u zimskim danima, jašta. Album zvuči kao poručen za mene, jer mnogo cenim kvalitetni doom, spor i užasno težak! Pored dve odlične originalne numere, tu je i nesvakidašnja, vrhunska obrada njihovih sunarodnika Pink Floyd, "Welcome to the Machine", gde je zujanje sintisajzera zamenjeno čistim doom brundanjem gitare, a mogu slobodno reći i da je ovom jedinom pesmom prešišan ceo tribute album The Sword-a (pretražite). Kao što Pink Floyd ima posebno mesto u mom srcu, e tu je sad i HYOM. Dobrodošliiiiiii u stroooooooooooooooj.
 

Kuoleman Galleria: Pimeys saapuu pohjoiseen
Svirački isproduciran kako valja, energija je tu, nema zamerke sa tih strana - ipak su Finci u pitanju. Međutim, ovakvih melodičnih death metal bendova i albuma ima na tone. Mada se oni deklarišu kao black'n'roll. Kuoleman Galleria zvuče kao pripitomljeniji Children of Bodom (ništa loše), samo melodičniji i... na žalost, veoma predvidivi. Može biti da je i do mene i mog neumornog slušalačkog duha, album mi iskreno nije držao pažnju, jer se čuje da "igraju na sigurno". Ne zameram im, tržište je veliko, ali opet, lagao bih da kažem kako je ovo sjajan album. Istini za volju, pomenuti CoB sam slušao u srednjoj školi - čak i za moje godine, poprilično davno. Ipak, ne treba ih odbaciti zbog toga, kvalitetni su, bez obzira što ovog puta nisu ponudili ništa novo. Nadam se da će raditi dalje na svom zvuku, malo se više "otkačiti" i pronaći svoju viziju!

Metalsteel: Beyond the Stars
Retko se oduševljavam prog metalom, jer ga smatram inferiornijim u odnosu na prog rock 70-ih, da budem iskren. Srećom, naši dragi Slovenci iz benda Metalsteel (uh, malo originalnije ime rođaci) su ponudili dosta čudan i originalan koncept, koji se uveliko oslanja na SciFi literaturu i ideju transhumanizma, koja je VEOMA retka u heavy/prog metal svetu, ispravite me ako grešim. Meni se izuzetno dopala, što tematika, što celokupna muzika na albumu, koja je izuzetno dinamična, i mogu reći da je album prilično kompleksan za degustiranje, ali u isto vreme ne opterećujući - što je samo po sebi dovoljna preporuka. Kosmički entiteti, kvalitetna muzika, napredak čovečanstva i (ne)mogućnost da se otrgnemo od Majčice Zemlje, sve ima kod komšija! Bravo!
 

Satanath: Your Personal Copy
Za one koji i dalje misle da su 'metalci' prilično i dosadno "jednostrani" i da ne ljube druge žanrove, a kamoli da se bave njima, neka zanavek zaćute. Gazda Satanath Records-a je pod istoimenim projektom izveo krajnje zanimljiv album, koji nema ni trunku gitara, režanja, blast-beatova koji se očekuju, već impresivnih 20 numera koje idu od dark ambient i ritual ambienta, pa sve do čistog eksperimentisanja sa zvukom. Uz to, naslovi pesama su krajnje nerazumljivi, kao neka magijska mešavina ruskog i finskog (mene barem podseća na to). Ne znam šta da kažem 'pametno' o svemu ovome, jer je koncept krajnje hermetičan i naizgled se sam autor poigrava sa slušaocem. Prvo što se album zove "Your Personal Copy" - kao da je neka magijska radnja posredi, jer su pojedini segmenti pesama prilično uznemirujući i "prodiru" u mozak, odvajaju dušu od tela (majke mi). Sama atmosfera albuma je maglovita, nejasna, a ni raspored traka ne ukazuje na neku nit - što je možda i samo po sebi cilj. U svakom slučaju, nesvakidašnja sonična avantura. Da bi u potpunosti uživali (ili šta već god radili), naoružajte se strpljenjem dok slušate ovo divno delo. Eksperiment uspeo - subjekt je... umro?

понедељак, 18. децембар 2017.

Skyline

Piše: Radoslav B. Chugaly.

Nekada davno, u vreme kad je snimanje filmova bilo skupo, imali smo podelu na A i B produkciju. U oba slučaja radilo se o filmovima koji su gledljivi i donose dovoljno zabave, samo što su oni iz A produkcije imali skuplju scenografiju i popularnije glumce pa donosili i veće zarade. Uzgred, malo koji film iz B produkcije je dostigao status kultnog filma kakav su filmski klasici postizali, ali svaki takav ga je dostigao i bez agresivne reklame i upornog pritiska filmskih kritičara. Samo primer Fredija Krugera i Džejsona Vorhisa je dovoljan da se spozna dubina pada plaćene kritike i reklame, da ne pričamo o daleko boljim filmovima.
Poslednjih godina se granice A i B produkcije lako brišu, kameru ima svako, CGI efekti su jeftiniji i svima dostupni. Ono što uglavnom nedostaje je ideja i priča, minorne i nevažne stvari za visokobudžetnu produkciju. Tako je pre izvesnog broja godina izleteo film koji je po svemu pripadnik te drugoklasne produkcije, malo glumaca u par prostorija, zapravo je skoro sve snimljeno u privatnom stanu režisera. Invazija vanzemaljaca, nema obrazloženja za njihove postupke, samo misterija i specijalni efekti. Skyline (kod nas preveden kao Horizont) nam je doneo priču koja postavlja više pitanja nego što daje odgovora. Film animiran tokom celog dešavanja, nema dosadnog momenta, ali briljira pred sam kraj i ostavlja publiku u isto vreme zadovoljnu i nezadovoljenu, ali daje slobodu i mašti i nadanju. Polupoznati glumci, radnja pomalo podseća na found footage filmove, CGI na vrhunskom nivou. Normalno, kritičari su ga dočekali „na nož“, oglasili ga generalno lošim i dali mu neke smešno male ocene na onim sajtovima što pretenduju da budu reprezentativni ocenjivači. Opet normalno, kako to i biva, publika je film ocenila tako što su producenti na svaki uloženi dolar zaradili osam.
E sad, kako rekoh gore, film je ostavio više pitanja nego što je ponudio odgovora. Dakle, kako to kod B produkcije i biva, čekalo se da finansije kažu koliko je ideja dobra pa da se snimi nastavak. Nedavno je to konačno i ostvareno, neko je „namirisao“ lovu iza te ideje pa uložio malo više i snimio odličan nastavak. Opet odličan CGI, opet polupoznati i nepoznati glumci (pa čak i jedna „naša“ što je već 30 godina u Australiji), ali ovog puta uz elemente Kaiju žanra, ličnih duela, krvavih borbi i emotivnih scena. Vrlo gusto napakovan proizvod koji se može gledati i bez prvog dela, ali nije toliko slatko. Beyond skyline donosi razrešenje svih pitanja, ne ostavlja mnogo prostora za misaone nastavke, ali ipak otvara jedna vrata kroz koja može da se provuče makar još jedan film u žanru spejs opere za nas sa jeftinijim ulaznicama kojima je muka od sedamsto nastavaka nekad odlične filmske trilogije o Džedajima.
Sve u svemu, za ljubitelje SF-a kojima ne smeta povremeni prelazak u emotivnu dramu sa elementima čiste akcije, a nisu preterano opterećeni savršenom brodvejskom glumom, oba filma u paketu su moja iskrena preporuka za celovečernju zabavu uz kokice i dobro pivo.

понедељак, 11. децембар 2017.

Blitzkrieg #5


Boundslug - Circus in Town
Muzika je totalno za cupkanje i klimatanje glavom. Produkcija je poprilično garažna, u nekim momentima instrumenti malo nejasni, mada pretpostavljam da u tome i jeste poenta ovde, jer takva dodatno doprinosi „horror“ žanru. Glas pogodan i vrlo slušljiv, s blagim dodatkom eha u njemu. Nemam nekih preteranih zamerki, sasvim pristojno izdanje. Ocena:
7/10.
FM2000 - Hubba Bubba Rehab
Pre svega, ja njega što peva apsolutno ništa ne razumem, mada volim da čujem finski jezik u muzici. Growl-om nisam oduševljen, clean vokal dobro zvuči (pogotovo u refrenima), u skladu s žanrom, doduše i on mi na momente ne zvuči baš najbolje. Produkcija ovog albuma je odrađena dobro. Određene pesme imaju momente koji su tako nepovezani jedni s drugima, da nisam ni bio siguran da li je u pitanju ista pesma ili je na „bum“ počela sledeća. Dosta neočekivanih prelaza i momenata u pesmama, što je nekako mač s dve oštrice. Ocena:
7/10.
IAMSIN - Kings & Queens
Uvek mi je bilo interesantno čuti neki core bend iz Skandinavije, jer su ljudi naviknuti da odozgo dobijaju uglavnom „Winter Metal“ bendove. Veliki trud je uložen u produkciju, mogu da primetim. Ovo izdanje ume dosta da zaliči na Bullet For My Valentine, pa čak i na Trivium. Na vokal nemam nikakvih zamerki, growl na momente podseća na glas Rendija Blajta (Lamb Of God). Jedina stvar koja manje-više nije dobra je to što bend nije preterano inovativan, tako da u ovom albumu nećete čuti nešto što već niste od nekoga drugog. Ocena:
7/10.
Rylos - Planet
Glas zvuči veoma dobro! Odmah zamerka koju imam je za produkciju, koja na neki način kvari pevačev glas, guši ga i ne može da se oseti taj pun potencijal koji on poseduje. Mada, uživo nastupi su uvek tu, gde bend može zadobiti mnogo više fanova, nego što bi to učinili tako što bi nekome pustili CD. Imam osećaj da su na bini dosta energični i umeju da naprave atmosferu koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Ocena:
6/10.
Wolfhorde - The Great Old Ones
Klasičan bend za krajeve iz kojih dolazi. Lično ne cenim mnogo „cover“ albume, ni približno koliko one gde bendovi prikazuju svoje ideje. Ovaj bend je posao odradio na lep način i starijim pesmama dao moderniju produkciju, pruživši fanovima tih bendova čast da čuju nekoga drugog kako izvodi numere njihovih omiljenih bendova. To je svakako, između ostalog, dobra stvar za samopromociju. Za one koji vole Folk Metal, bend vredan pažnje. Oc
ena:
6/10.

недеља, 10. децембар 2017.

Kombo #32

Written by: Lord of Hate.

A German band called Tyakrah presents us Wintergedanken. What can be said? SOLID! Doom/black metal written, played and recorded with mastership. Slow melancholic songs with enough rhythm changes as for keeping you attentive, with a few occasional speed bursts or even blast beats. The vocals sound mainly shrieking with a few “clean” voices put there at the right moments. The sound (specially on drums) has just the right amount of rawness, making the album sound organic and powerful at the same time. You can even find an interlude and a creepy outro that let you “breathe”. Not a single weak aspect. 9/10.

The Architecture of Chaos album belongs to the Canadians Satanic. Old-school thrash with certain orientation to death metal. Not too slow, not too fast, just keeping the headbanging vibe there all the time. It has all the right elements required to conform a band of this kind: the love for the old stuff, satanism, the aggressive vocals ala Sodom, good sound, good performance and skills… But there’s something missing here… The band is good but there’s not anything special to differentiate them from other thrash bands. Maybe their riffs need more intensity, maybe they lack more tempo variations (faster sections), maybe the sound needs a more evil atmosphere or perhaps all of this together. Anyway, it’s a good release from a promising band with the right attitude. 7/10.

Cortex Impulse is a Russian band that brings us their Once in a Lifetime EP. In few words? Heavy metal with a strong groove metal influence. If you ever wondered how a mix like that would sound, check it out. The music remains mostly mid-tempo combined with slower sections filled with double kicks. Guitars are pretty clean and heavy at the same time, with certain virtuous approach and vocals are more rock-oriented than metalish, in the 90s rock style. There is a more melodic song in the middle, to add the melancholic touch to the disc. It sounds like a honest band with a natural attitude. No fake pretensions. 7/10.

We Hate You Too strikes from France with their album Howling Scars. It can be described as a collection of doomish and creepy piano tunes (and other additional instruments from time to time) followed by the constant presence of a raspy-and-growling death metal voice along the 7 songs of this release. There are also a few melodic vocal lamentations at moments, though. The songs are not long but the final track lasts 32 minutes. The strength of this band resides in the deep atmosphere of the piano, which is amazingly magic and brutal. The weakness is the lack of compatibility between the growling voice and the music. Some people could say it’s “unique” or “original”; anyway, if you want to swallow a long album of a man growling beside a piano, it’s up to you. 5/10.

Cryostasium hails from the USA with their EP entitled Starbound. If you like slow black metal with the rawest sound as possible, this is for you. No shrieks at all, let me warn you. Instead, there are some constant (and monotonous) choral lamentations, but it practically remains as an instrumental album because those voices are felt as part of the background. Very few tempo variations and the music keeps basically the same from the beginning to the end, despite having some fast sections. The sound is so raw that it’s even difficult to notice what the drummer is actually playing at some moments, due to the amount of shine of the cymbals and the guitar equalization. Annoying? Fascinating? It all depends on how “trve” or “raw” you feel. 4/10.­

недеља, 26. новембар 2017.

Extreme Animal Feast

 Piše: Antonio J.

"Librarion" je svoje postojanje započeo kao štampani artzin. Kako bi se vreme između dva broja popunilo, a pritom se ostalo u koraku sa dešavanjima, pokrenuti su blog i izdavačka kuća. Potonja je uvek imala u ponudi ponešto iz noise i alternativnog muzičkog "univerzuma", s tim što je ove godine doživela pravi bum. Za kratko vreme je objavljen veliki broj izdanja koja su  (mogu slobodno reći) namenjena svima onima koji se apsolutno ne ograničavaju na samo žanr ili dva.

Jedno od tih izdanja je i kompilacija "Extreme Animal Feast" na kojoj su učešća uzeli kako noise i experimental electro izvođaći, tako i rok i ekstremni metal bendovi. Sem u digitalnom obliku, kompilacija bi trebalo da se pojavi i formi kasete, te da na taj način zaokruži celu andergraund priču. Ono što mi se najviše svidelo je to što izdanje nije deljeno na noise i ne-noise deo, već su numere odlično izmešane. Posle oldskul trešeraja će vas sačekati hard electro i obrnuto: posle HNW-a će kormilo preuzeti najopskurnije blekersko crnilo.

Ovakva izdanja ponajviše znače nama koji smo prvo na kasetama, a potom na diskovima, nasnimavali sve i svašta što nam je dolazilo od muzike u ruke. Kako je tehnologija napredovala i brzina internet protoka rasla, tako su planske kompilacije počele da sve manje imaju smisla u vremenu kada se u par klikova mogu skinuti cele diskografije. Ipak, DIY biseri kao što je "Extreme Animal Feast" su značajni ponajviše zbog toga što pokazuju pravu bit andergraunda, a to je zajedništvo bez elitističkih podela. Pesma jednog izvođača ili projekta lako može ostati neprimećena kada "čami" sama. Ali, kada se na "pozornici" zajedno sa njom nađu numere malo jačih imena sa regionalne scene - e, onda se situacija iz korena menja. Apsolutna preporuka!

петак, 24. новембар 2017.

Pregled savremene ruske kinematografije


Sovjetska kinematografija davno prošlih vremena imala je par osobenih karakteristika. Najpre, specijalni efekti u okviru filmske magije su bili inovativni i odlični. Toliko da su čak i kasnije korišćeni u mnogim popularnim filmovima holivudske produkcije, ali to vam Lukas nikad ne bi priznao. Dalje, priča je uvek imala srećan završetak, osim onih smutnih filmova političke pozadine koje ni Sovjeti nisu gledali bez kontrole KGB-a. I, konačno, svaka priča je imala i pouku – najčešće o tome kako je sovjetski način života krasan (iako je filmska produkcija pomalo siromašna).
Pre nego me napadnu istoričari i kritičari, samo da pomenem da sam ja običan filmofil koji gleda sve i svašta, mada preferira SF&F, horor i slično. Stoga ovaj pregled i sadrži samo takve primere. Dabome, preskačem legendarne adaptacije Lemovog romana Solaris i filmove snimljene po delima braće Strugacki kao što je Stalker Tarkovskog (da, najpre beše knjiga, posle film, a tek naposletku igrica) i idem direktno na savremenu produkciju.
Negde sa pojavom adaptacije Lukjanjenkove Noćne straže kreće i preporod, sada ruske, ne više sovjetske kinematografije. Moderna bajka o Drugima, ljudima i neljudima koji imaju određene moći, fenomenalno zamišljen svet autora knjiga. Ne baš sasvim dobro prenet na film, ali ipak dovoljno dobro da pruži zabavu ravnu holivudskoj. Otprilike da su tu otkrili i sami kako njihovi filmovi mogu da se ravnaju sa svetskim. No, kao što to uvek biva, dostupnost CGI i sličnih filmskih opcija je učinila inovativnost i ideje pomalo zastarelim konceptom te se sledeći filmovi uglavnom oslanjaju na poznatu tematiku drugog svetskog rata ili naprosto bajkovite miljee potpune fikcije (My iz budushchego 1 i 2, Najmračniji sat, i konceptualno sjajni Dark world 1 i 2). Sve od navedenog preporučujem za gledanje u slobodno vreme.
U ovom pregledu stvarne slabosti i prednosti savremene ruske kinematografije možemo sagledati ponajpre u filmu Vychislitel – po meni naprosto sastavljenom iz nekoliko ideja viđenih u drugim filmovima, o utopijskom svetu budućnosti gde diktator vlada čeličnom rukom, a svi disidenti bivaju izbačeni u negostoljubivu divljinu prepunu misterioznih i smrtonosnih bića. Brza priča, bez mnogo truda po pitanju glume, najčešće podseća na Screamers trilogiju. Da se pogledati ako baš nemate šta drugo raditi. Drugi primer, sličan prethodnom, jeste Mafija: Igra preživljavanja. Idejno jak film, sa odličnom kompjuterskom grafikom, pomalo traljavo odrađen ali opet nešto bolji za gledanje nego prethodnik.
A, onda dođe tekuća godina, ova što nam uskoro i izmiče, pa donese bombastično najavljenu polukopiju Marvelovog univerzuma kroz film Zaštitnici. Što bi Dambldor rekao „Berti Botova bombona sa ukusom sline“ – mnogo novca, mnogo truda, potpuno šuplja priča za ikog mentalno zrelijeg od nižih razreda osnovne škole. Šareno, lepo, prazno. Nasuprot njemu, marketinški pomalo ispušten, dolazi film Privlačenje koji apsolutno preporučujem. Odlična priča, vizuelno lepo uklopljena, mada sa standardnim problemima ruskog filma.
Svi navedeni primeri boluju od iste bolesti – priče su nedorečene ili nepotpune, ostaje utisak da se neke stvari podrazumevaju, glumci često šmiraju, a na trenutke iskoči i potpuna besmislica. Pomislim čak i da postoji neki pritajeni stav da ruski SF film ne može biti holivudskog kvaliteta pa se to kompenzuje preterano futurističkim dizajnom i nelogičnim konstrukcijama. Takođe, dosta često se prepoznaju situacije i scene iz drugih filmova, ne kažem da postoji namera plagijata, ali definitivno postoji jak uticaj.
Da zaključim, ako imate volju da gledate ruske filmove skupe savremene produkcije nećete se preterano pokajati. Filmovi su vizuelno jaki, scene i akcije su brze, jedino što ponekad preteraju sa nekakvim moralisanjem kao u najbolje vreme sovjetskog filma. Nema mnogo inovativno jakih priča, ali ima mnogo dobrih filmova u žanrovima koje ja obično izbegavam (drama, istorijski i slično). Ko voli dobar horor, a ne pati mnogo od činjenice da se fazoni kopiraju, može pogledati i film Nevesta. Upozoravam: zbog navedene jake vizuelnosti, ruski horori su STRAŠNI!
P.S.
I čekam da vidim Koščeja i Baba Jagu, pravu pravcatu rusku bajku, obećava uživanje.

среда, 22. новембар 2017.

Kombo #31

 Written by: Lord of Hate.

"Humanity Zero", from Greece, brings "Withered in Isolation", a very well-conceived death-doom metal release. It sounds brutal and extreme without having an extreme death metal sound setting. Their power resides in the atmosphere instead of a brutal distortion. Guitar leads have some melancholic tunes, very well combined with some occasional violin and keyboard interventions, which are usually moderate along the album except for the last track, which has too much keyboard in it. Putting that track aside, it’s high-quality death-doom with a very personal sound. 8/10.

The Spaniards "Moribundo" are a good example of very brutal and heavy death doom metal with an extreme sound setting, in their "Raíz Amarga" debut album. Well produced, well played, well sung. Nevertheless, it’s not all about brutality because these guys have occasional piano arrangements in every song. Maybe, it would fit much better in a band like Humanity Zero, but when a band sounds as brutal as Moribundo, the piano is just unnecessary. Surprises? Yes. A couple of sections with blast beats. In general, it’s a band for fans of slow brutal music mixed with melancholic piano tunes. 7/10. 

From Brazil, we have "Dirty Grave". Their album "Evil Desire" is some sort of hard rock in the early-70s style, influenced by Black Sabbath and probably also by some other satanic bands from then. Something special with this band are the really fast solos and the doom-oriented slow parts. Much more metalish than any other hard rock band in the style, with a lot of groove in it. There is enough tempo variety as for not getting bored; nevertheless, you have to be pretty much into this kind of rock. Not for fans of fast music. Very solid, all the instruments combine with each other and the vocals fit particularly well, which is something hard to find in underground bands of this kind. 9/10. 

The Argentinian band "Granada" delivers "Sincronizado", a good example of southamerican groove metal (sung in Spanish) with a thrashy death metal influence. Music stays groove most of the time, with some sparks of mid-high speed here and there, even with a bit of slow-and-short blastbeats at some moments and a few melodic sections. Well produced, but the weakness of the band is trying to be too eclectic. Too many influences involved, without being powerful enough as for impressing anyone. If you like underground groove metal bands that try to show off how “original” they are, go ahead and grab it… but you won’t get impressed, anyway. 5/10. 

The Czech Republic has always been fertile land for bands with an original sound. This time, "Solfernus" is no exception to the rule thanks to their album "Neoantichrist". We could say it’s some nice-and-fast black metal, in general, although there are some slow (and not great) songs. Perhaps, the most similar stuff would be early-Zyklon’s fast parts; but these guys still have their own sound. There is a good variation of rythms and a good dose of blast beats. Their weakness? The melodic arrangements: one acoustic guitar in a couple of songs, some choral vocals in another, atmospheric keyboards in another, and so on… These guys could be significantly more solid without them, but those occasional stuff just don’t help. A band of very talented musicians who still have room for improving their songwriting. 6/10.

уторак, 21. новембар 2017.

Radius


Šta biste vi uradili da se iznenada osvestite usred nedođije, sa povredom glave i u blizini polupanog automobila? Uz to, kao da nije dovoljno, ne sećate se ničega o sebi. Ničega, čak ni imena. Logično i sasvim normalno, pojurili bi niz put da pronađete bilo kakvu pomoć, telefon, policiju, nekoga u prolazu. Međutim, prvi automobil koji naiđe i koji pokušate zaustaviti jednostavno sleti s puta. A, u njemu mrtav vozač potpuno belih očiju!

Dok sablažnjeno pozivate pomoć, uspevate da u džepu
pronađete svoju ličnu kartu i saznate makar svoje ime. Nastavljate potragu za bilo kim ko vam može pomoći, ali u prvom restoranu na koji naiđete svi su mrtvi na isti način kao i vozač automobila. I ne samo to, nego kada uplašeno izletite napolje, umalo izbegnete da vas pregazi automobil pun mrtvih. 

Zaraza? Infekcija? Zombi apokalipsa? Ne, nema živih mrtvaca, samo obični. Neverovatan indie film kanadskog bračnog para koji od početka do kraja vodi misterioznu priču nečeg što je granični SF, a mnogo bliže trileru i misteriji. Novi detalji se otkrivaju u malim koracima, priča se razmotava taman tako lagano da vam pruži uživanje, a opet dovoljno brzo da film ne bude dosadan. No, uticaj niskog budžeta može se primetiti, ali je gledaocu potpuno svejedno. Sasvim nova priča, puna obrta i lomova radnje, uz jedan pomalo čudan ali logičan završetak. Ne nudi nikakve odgovore, samo postavlja pitanja. Ko smo mi? Da li smo nezavisna bića ili samo sklop svojih iskustava? Koliko možemo promeniti ono što smo bili ako se toga ne sećamo, koliko možemo prihvatiti ono na šta nemamo uticaja?
 
"Radijus" nije film za opuštanje, ali jeste odlična priča za popuniti devedesetak minuta gledanja i nešto duže za refleksiju viđenog. Topla preporuka.

уторак, 14. новембар 2017.

Thor: Ragnarok


Pojavio se novi "Tor". U bioskopima, dabome, ali to je manje bitno nego činjenica da se pojavio i na sajtovima koji omogućuju opušteniju opciju gledanja, uz hladno pivce i neko meze, pa da uživate kao pravi Vikinzi. Oni kojima se ne dopadaju filmovi pravljeni po stripovima ovde će verovatno reći: "Opet?", pošto "Marvelov" filmoverzum već ima, čini mi se 17 filmova. No, ljubitelji ove vrste relaksacije i uživanja će verovatno da se samo osmehnu i iskokaju kokice.

Lično ne vidim nikakvu potrebu da se ova vrsta filmova uopšte kritikuje - njihova svrha i razlog snimanja je sasvim jasna i tu nema dileme. Za filmadžije to je izvor konstantnih primanja bez rizika jer su likovi odavno isprobani i „prolaze“. Za nas, koji smo deo te "mase", jedini razlog je prosto, nepatvoreno i potpuno opušteno uživanje u par sati dobre zabave.

Kad sam započeo ovaj mali pregled i subjektivno viđenje filma, najteža tačka mi je bila kako ispričati priču bez spojlera. Naprosto čehovljevski snimljen, kao njegova puška – film je prepun detalja koji su svi važni i neophodni za primećivanje. Nijedna scena nije suvišna, nijedna situacija nije postavljena samo zbog vizuelnosti ili čistog popunjavanja minutaže. Čak i šatro kameo uloge (one u kojima se pojavljuju drugi likovi iz
filmoverzuma kome "Tor" pripada) imaju svoj smisao, potrebu i dozu duhovitosti (ko bude gledao, skontaće šta pričam odmah negde na početku).

Kasting je fenomenalan, glumci su se izuzetno našli u svojim ulogama, kako oni koji ih ponavljaju tako i oni koji su novi u priči. Na moje veliko, nemerljivo zadovoljstvo, Hulk je konačno dobio pristojnu minutažu tokom koje može pokazati sve svoje sposobnosti. Kako u nama omiljenom liku tako i u formi "Bednog Banera" čija zbunjenost situacijom je fantastičan "comedy relief". Ser Entoni je svoju ulogu Odina izvukao umetnički i majstorski, kao i obično, a ostale epizode je veoma teško posebno naglasiti jer su svi briljirali na svojim pozicijama. Nešto jače od dva sata fenomenalne zabave, akcije koju prekida samo humor, u trenucima kad se akcija i humor ne prepliću u potpunosti. Efekti su odlično urađeni, sa lakoćom uklopljeni u radnju, do mere u kojoj deluju sasvim prirodno. Kao nešto što je normalno očekivati da se desi.

Radnja kao radnja – klasika: Tor se bori da nešto ostvari, mnogi mu smetaju, ne može sam, ali se naposletku sve složi kako i treba da bude. Uz pomalo čudnovat utisak da je glavni negativac nekako ispušten iz filma bez dovoljne razrade. Ali, znajući "Marvel", to obično predstavlja otvorena vrata za potencijalni nastavak. Ukratko: sa izuzetkom poslednjeg "Spajdermena" kojeg bih najradije zaboravio jer me još peku oči od tog filma, Sten Li (kojeg ćete, naravno, videti i u ovom filmu u posebnoj kameo ulozi) je ovde napravio odličan posao kao i u svim ostalim filmovima po "Marvelovim" stripovima. Nema greške, vredi platiti ulaznicu da bi ovaj film odgledali u nekom od bioskopa, a nećete se pokajati ni tretnutka.

I neću vam
reći da mi se posebno dopalo ponašanje stanovite Valkire, a koja me je oduševila u sceni sa bocama pića.

четвртак, 09. новембар 2017.

Strahovlada #1 - Potlačena masa

Piše: Antonio J.

"Librarion", fanzine i DIY izdavačka kuća, je u poslednje vreme bio veoma aktivan, te je u kratkom roku predstavio gomilu izdanja. Jedno od njih je mini artzine pod nazivom "Strahovlada". Prvi digitalni broj, "Potlačena masa", je praćen numerama potpisanim od strane projekta "Dosis Letalis". Ako niste fan nojza i srodnih mu podpravaca, slobodno možete ignorisati muziku i posvetiti koji minut fotkama koje prate artzine.

Naime, Aleksandar Đević je ovde predstavio nekoliko zanimljivih ilustracija koje bi i zasebno lepo legle kao omoti nekih albuma, a koje svako može tumačiti na način koji mu odgovara. I upravo tu leži njihova najveća vrednost.

Što se muzičkog dela tiče, morate biti u nojzerskim vodama da biste našli povezanost zvučnog i vizuelnog dela, kao i onog poetskog na samom kraju broja (koji potpisuje glavni urednik Desya Lovorov). Lepa zamisao za koju se nadam da će se ustaliti kao stalna "Librarionova" postavka. S tim da bi bilo lepo da u narednim brojevima bude više ilustracija i tekstova, bilo poetskih ili proznih.

недеља, 05. новембар 2017.

Kombo #30

Written by: Antonio J.

A crew that goes by name "Asylum 8" is coming from Finland and "Repressed" is their first full-length studio effort. I must admit that they have done a good job here, although there is a space for improvement. Anyway, music here can be described as a mixture of industrial metal and "Commodore-like technodance". Don't get confused by the latter description, or terrified - keyboards and following sound effects are in the vein of the good old C64 video games, thanks to the SID chip. If it's easier for you to imagine how it all sounds like, think of them as "Machinae Supremacy" and "Sybreed" symbiant. But, when I first played this album, it reminded me of the Croatian band "Cyber Hate" because of it's energetic and groovy, yet melodic sound with really good production. 4/5.

Their countrymates "Kaos Krew" are on the scene for some time now. Their latest effort, titled "Returno", is a a decent release. I had much higher hopes from it after the first two singles (End My Pride and Panama) were released: it's good, but in the end nothing special. What we have here is something that could easily stand as a soundtrack for some of the games from "Quake" series. Mid-tempo industrial rock with unpolished (or, better to say - unfinished) production, strong riffs and rock'n'rollish solos. But, as I mentioned before, it should have been better. Three very good songs, one live bonus and a bunch of fillers. 2/5.

"C" is the third album released by the Scottish alternative metal band "The Colony". It continues at the same place where "Time of Wolves" stopped. From seven tracks that we got here, four of them are completely in the vein of their older material, while the other three are a bit different. You can hear how their sound became more sophisticated and consistent, so the variety of styles goes from classic heavy metal, across atmospheric prog-rock, to modern metal. At some points they reminded me of a band called "Pinwheel" from US. I once wrote that "In Flames" should ask these guys for a hint or two, hehe. It sounds like a joke, but I still stand behind that statement. And although I really liked this album, I feel that something is missing, like it's somehow incomplete. When the last song comes to it's end, I expect for the "party" to go on, but there's nothing but utter silence. And then I have to play it all again. 4/5.

Swiss legends "Samael" have a brand new album called "Hegemony" and it sounds as almost everything they have released in the last 14 years. From the "Reign of Light", all their albums (besides the outstanding "Above") sounds the same. OK, not exactly the same, but are all defined by the same genre criteria. I mean, all of these releases are really good, but the band is offering absolutely nothing new. There are some super-singles, as same as a lot of tracks that get catchy after a couple of listenings and that's just it: it is all predictable and heard before. 3/5.

Serbian hardcore punkers "Metež" are everything that you need when you want to party hard! Their "spit in your face" lyrics and stampedish riffs are the shortcut to a blood collapse. Band's fast music simply crushes everything that's on its way and every beat is howling that they are taking no prisoners. This is how uncompromising attitude of "zero fucks given" should sound like. Simply excellent! 5/5.

субота, 04. новембар 2017.

No More Revenge?


Written by: Lord of Hate

A successful metal band kicks out one of its members. He swears he will get his revenge and decides to form a totally new group with a new name, new logo, new songs, new members, etc. He does his best to be better than his "betrayers". Then, some fans support the old band while others stick to the new "baby" of his favorite frontman. Sounds familiar to you? Well, if it does… sorry: you are old. 

Yes, because it doesn’t happen anymore. Haven’t you noticed that there are bands playing the same songs and using (almost) the same name? Do you know Venom? Well, you probably know "Venom Inc". Do you know "Terrorizer"? Perhaps you know "Terrorizer LA". Fan of "Entombed"? Now, you can also pick "Entombed AD". And there are a few more.  When those people formed those second-alternative groups, why didn’t they start a new offer of the same kind of music, without necessarily playing the same old songs over and over again? If all of the people involved in those double-sided bands are creating new material, why do they have so much trouble at making the new songs be as respected as the old ones?

I grew up (and suffered) in the 90's, when the 80's music was despised and underrated because rock and metal musicians were trying to "reach new frontiers beyond just distortion and speed". And it sucked! No speed, no brutality, no madness, but then… The new century arrived and the revival of real metal started. Glory at last! Old bands reformed, musicians playing fast metal again, it couldn’t get any better! But the music industry always finds the way to screw it up. 

In the new millennium, full of old metal gods playing at their best, any young band willing to be at least a little bit respected just can’t be picked up by labels, promoters and media without being well-known already. And by "well-known" I mean touring on a regular basis, having a consistent discography, etc. Whenever a band starts its path without having the money to become important by its own means their name and music mean literally nothing, no matter how talented they are. So when someone has to stay out from his former famous band, what does he do? Bang! He starts out a new band with almost the same name and dedicates a huge part of its live-set to make "their own version" of the songs that made them famous before. No place for "revenge-bands" anymore. No more creativity, no more tension, no more thrill for finding out what the new band is going to sound like. Just a bunch of old men repeating what they used to do… over and over again.

And we can’t blame them! It’s not their fault. Don’t claim they are a bunch of sold-outs. Anyone who plays music knows how hard it is nowadays to promote your new band while people don’t give a dime for your music if your name is not "big enough". Alright, alright… Maybe these musicians we talk about would have more chances than other people to be respected with a new group. So who is to blame? Music industry? Musicians and laziness for not doing anything new? Overrated music from the past? Narrow minds of the fans who only care about old songs? 

Who knows? Maybe it’s all of them or maybe it’s just something else. Whatever the case is, it’s impossible to deny that the revival of old metal is coming to an end. Those old musicians can’t play forever and the music industry is getting saturated by a lack of renewal of music genres. No matter what your kind of metal is, if you want to keep it alive there must be new bands. And the essence of every new metal band is trying to take the boundaries of music one step further. And I’m not talking about incorporating melodic elements or alternative instrumentation. That’s something worn out too!

Do you love old bands? They were once new and they did what they did by trying to break the rules while doing something different. They didn’t care about being called "lame imitators" or "wannabe"; they didn’t care either about "old school" back then. Can you imagine someone like Quorthon (from "Bathory") in 1984 saying "I’m too old for trying something new, let’s stick to the old school"? Can you imagine "Carcass" in 1987. saying "Let’s not use pitch-shifted grunts because that’s for experimental youngsters"? Or Scott Lewis (Brutal Truth) thinking "Why shall I play faster if blast beats sound fine at the traditional speed"?   All those people broke the boundaries of musical aggression by not giving a dime about established rules! 

Sure, there will always be someone who labels this article as "intrusive" or "unnecessary" because "you can’t tell people what to do". Of course, nobody can. But understanding what’s going on in the metal industry will never hurt anybody, specially if you have the balls to go out there and try to break the boundaries of musical aggression without repeating what your idols did!

Have a savage day!

субота, 28. октобар 2017.

Kombo #29

Piše: Antonio J.

"Agonia Black Vomit" je italijanski black metal bend koji je od 2010. godine do danas objavio dva albuma, te po jedan demo i split. Ovogodišnji "Cosmosatanic Wisdom" je solidno dosadnjikav - tome ponajviše doprinose nakucani, sterilni bubnjevi, krkljavi scream vokali i rifovi koji bi bili odlični da su se pojavili pre prvih demoa "Mayhem-a", na primer. Prvo preslušavanje ovog izdanja je bilo izuzetno naporno, kao i dva sledeća. Bezličnost ideja, nepostojanje ičega autentičnog u bilo kojoj od pesama, besomučno recikliranje rifova i razlaganja koja su drugi bendovi odavno "provalili" nije nešto što bi moglo privući bilo koga. 1/5.

Francuski one-man projekat pod nazivom "Cult of the Horns" je bio pravo osveženje u odnosu na prethodni bend. Ruku na srce, ni "Chapter I - Domination" uopšte nije neko epokahalno izdanje, ali je svakako slušljivije. Blackened death metal u solidnoj formi, bez nekog preteranog filozofiranja: brzo, besno i blasfemično. Nažalost, i ovaj album pati od hronične jednoličnosti, te je zbog zakucavajućih bubnjeva veoma teško razlikovati pesme. Da nije drugačijih uvoda i deonica kojima se "spušta lopta", pasivni slušalac bi pomislio da je u pitanju jedna poduža "razjarena" numera. 2/5.

"Darkflight" je black/doom metal duo iz Bugarske i aktivni su od 2000. godine. Album "The Hereafter" krase duge i spore numere koje zbog svog tempa muzici dodaju "funeral" odrednicu. Sablasni harsh vokali u kombinaciji sa razvučenim rifovima i avetinjskim klavijaturama rade odličan posao i stvaraju atmosferu punu nelagode. Sporadični čisti vokali koji imaju efekat pojanja pojačavaju ionako mračnu atmosferu. Produkcija je mogla biti bolja, ispeglanija i utegnutija. Time bi do izražaja došao svaki instrument i svaki ton. No, fanovi depresivnih melodija ovde mogu pronaći i više nego dovoljno materijala. 4/5.

Finski "Gloomy Grim" je na sceni od 1995. godine, dakle gotovo punih četvrt veka. Izdanje "Fuck This World - War Is War!" je kompilacija dva demoa sa početka njihove karijere: "Fuck the World - Kill the Jehova!" i "Friendship Is Friendship - War Is War!". Ono što mogu reći o ovoj skupini pesama je da savršeno oslikava bol u preponama koji su članovi benda imali tokom snimanja istih. Apsolutno ignorisanje tadašnjih trendova je itekako očigledno, što je pohvalno. Da li to znači da je ovo neotkriveni black metal dragulj? Jeste, ali u kategoriji najiritantnijih promašaja ikada! Čestitke izdavaču na trošenju resursa za izdavanje ove abominacije. 1/5